Križevci su jedan od najstarijih gradova u kontinentalnoj Hrvatskoj. Tako će nam povijesna vrela posvjedočiti o pisanoj povijesti Križevaca već od 12. stoljeća kao županijskog središta, a od polovine 13. stoljeća, točnije od 1252., kao privilegiranog banskog, pa potom kraljevskog grada. I župnu crkvu svetog Križa vrela potvrđuju zarana, već 1232. godine, kao jednu od najstarijih crkvi u regiji. No ranija povijesna vrela izgubljena su, te bi se mogao steći dojam da na ovom mjestu naselje datira tek otkada ga povijest potvrđuje. Da nije tako ne svjedoče samo mnogoborojni arheološki nalazi, koji dokazuju kontinuitet života pod Kalnikom i uz križevačke potoke Korušku, Trstenik, Vrtlin i Glogovnicu; kroz tisuće godina, tu je važno križanje cesta, od kojih su neke nesumnjivo rimske, kao na primjer ona od Varaždinskih Toplica prema Sisku. No tu je i tradicija, legende i pučke predaje o nastanku mjesta, o imenu mjesta, neprovjereni, ali utemeljeni podaci o povijesnim događajima koji su se možda ovdje dogodili.

Tako najpoznatija predaja, ona o čudu svetog Križa koju je zapisao Kvirin Vidačić, govori da su u 6. stoljeću, tek doseljeni Hrvati, još pogani, baš na ovom mjestu, trpeći žestoku žeđ, doživjeli viziju križa nad bunarom koji ih je sve okrijepio. Čim primiše Vjeru, nastane ovdje crkva, na mjestu gdje crkva istog titulara stoji i danas. Druga predaja, koju ne možemo dokazati, ali niti osporiti, govori o vremenu kralja Kolomana, te da su se predstavnici hrvatskog i mađarskog naroda susreli baš ovdje, kad ugovarahu uvjete mira i dinastički savez pod krunom svetg Stjepana. Neobično žilavo i živo predaja nam ocrtava Križevce kao najznatnije mjesto srednjovjekovne Slavonije, a ako sve i nije bilo točno kao što narod prenosi s naraštaja na naraštaj, opet je pažnje vrijedan svaki podatak predaje, tamo gdje nedostaju vrela. Da su Križevci bili od prvih zabilježenih plemenskih županija, činjenica je, jednako kao i da su u 14. stoljeću sjedište najveće županije, koja je površinom i življem veća od zagrebačke i varaždinske zajedno.

Godine 1252. osnovao je ban Stjepan Gornji grad kao kolonizatorsko naselje, odmah ga obdarivši širokom gradskim povlasticama, no prema predaji gradom je Križevce proglasio još Koloman stoljeće i pol ranije. Sljedećih će pet stoljeća povijest Križevaca biti povijest dva bliska, ali odvojena grada, Gornjeg i Donjeg te ta podjela i danas živi u svijesti građana, koji se, ne bez ponosa kako na zajedničku tako i na povijest svakog od ovih gradskih entiteta dijele na 'Gornjograđane' i 'Donjograđane'. Ako je pak istina da je prva izgubljena povlastica još Kolomanova, onda su Križevci doista jedan od najstarijih gradova između Save i Drave.

Razvoju grada pogoduje dobar položaj na križanju trgovačkih i vojničkih cesta, blizina snažnih feudalnih posjeda, kaptolskih, biskupskih i redovničkih, široke gradske slobode koje uključuju pravo sajma, veliku razinu lokalne uprave, blagonaklonost kraljeva, stalno prisustvo podbana, sjedište kraljevskig suda itd.

Povijest nas tijekom srednjovjekovnih stoljeća izvještava o važnom administrativnom i civilnom središtu, gradu koji je nesumnjivo ukrašen lijepim crkvama, samostanima, kraljevskom kurijom, sabornicom, te bogatim trgovačkim i obrtničkim kućama. Od toga je nažalost malo očuvano, pored već spominjane crkve svetog Križa, tu je samostan u Gornjem gradu, isprva augustinski, potom franjevački, da bi danas bio sjedište grkokatoliške biskupije. Povijest bilježi hrvatske i slavonske sabore, od kojih je neslavnu reputaciju stekao onaj kojeg pamtimo kao 'Krvavi sabor križevački'. Malo znamo o tom događaju, obračunu kralja i protudvorskog pokreta hrvatskih i ugraskih velikaša, koji se, kako tradicija hoće, možda doista dogodio u crkvi svetog Križa dana 27. veljače 1397. godine. Crkva svetog Križa bila je važno mjesto u sudskoj administraciji, u crkvi su se polagale zakletve i tražila pravda, pa onda nije isključeno niti da je u njoj zasjedalo državno vijeće s kraljem na čelu. Nedugo nakon ovog nemilog događaja kralj Sigismund svojom povlasticom još proširi gradske privilegije, te odobri podizanje bedema oko Donjeg grada. Ovom se važnom povlasticom Križevci ponovo u rangu izjednače s ostalim gradovima u okolici, Koprivnicom, Varaždinom itd., za kojima su, mada najstariji među njima, tijekom stoljeća malo zaostali u ovlastima samouprave.

Nažalost, tužna stoljeća turskih ratova, koja ne samo iz čitavog križevačkog kraja, učine mrtvu pograničnu zonu spaljene zemlje, znatno oslabe ekonomsku bazu ovog bogatog trgovišta, velik dio Križevačke županije našao se iza granice turskog osvajanja, drugi dio opustošen i popaljen, tako da od velike bogate županije ostane tek nešto više nego ništa. Porezni dimovi svedeni na desetinu broja iz 15. stoljeća, više nisu mogli nositi ekonomski razvoj grada, koji, djelomice višekratno popaljen od Turaka, zaostane, te mu razvoj bude sasvim podređen vojnim obrambenim potrebama. Ipak, i u tim se vremenima Križevci žilavo odupiru uvijek sanjajući ljepšu budućnost i veće mogućnosti. U 17. stoljeću u grad dolaze pavlini, najobrazovaniji i najvredniji crkveni red u Hrvatskoj, moćni feudalci, ali i velika gospoda, koja su mnogo zaslužna da se u teškim vremenima 'Reliquiae reliquiarum' u Hrvatskoj nikad ne ugasi luč znanosti i prosvjete. Pavlinski samostan u Križevcima jedan je od posljednjih osnovanih u Hrvatskoj, a jedan Križevčanin, Nikola Benger, baš kroz palvinski red doživi najviše počasti, te postane najpoznatiji kroničar pavlinskog reda. Svoju je veliku ljubav za rodni grad pretočio 1730. godine u redove knjige 'Regina Martyrum', koja zbog živih i opširnih opisa Križevaca treba biti smatrana pretečom svih turističkih vodiča u Hrvatskoj. Pavlinski red doveo je ovamo i velikog Ivana Rangera, koji je upravo u gradu Križevcima ostavio svoja prva rijetka štafelajna djela koja je napravio po dolasku u Hrvatsku.

Raskošno uređene, mada veličinom skromne, križevačke barkone crkve i kapele svjedoče o nikad izgubljenoj vjeri i želji da se nadiđe teška stvarnost. Raspoređene na prilazima, tvoreći oko grada križ, i ove crkve namjerno ili slučajno potvrđuju višestruko rimovanje imena grada s njegovim geografskim položajem i crkvenim patronom. Na požare i kužne pošasti koji su vjerno obilazili grad u najtežim stoljećima podsjećaju nas crkvice sv. Roka i sv. Florijana, na sajam koji se na gornjegradskom trgu održava još od vremena Arpadovića podsjeća crkva sv. Ladislava, koja kasnije patronat podijeli s trećim hrvatskim svecem, sv. Markom Križevčaninom, a na mnoga čuda koja su se dogodila po zagovoru Gospinu, podsjeća najljepša križevačka crkva, Majka Božja Koruška. Od civilnih građevina iz baroka su nam sačuvane raskošna županijska palača (danas Gradsko poglavarstvo), nekadašnja pavlinska apoteka u kojoj je danas Gradski muzej, te zgrada koju žitelji po tradiciji zovu Sabornicom (danas Likovna galerija). Zauvijek su izgubljene sve one karakteristične obrtničko trgovačke kuće u Gornjem gradu uglavnom s tri prozora, koje su mu davale onaj posebni seosko-gradski ugođaj o kojem svjedoči još pokoja stara fotografija. Mnoge stare zgrade uzornom su brigom vlasnika obnavljane i modernizirane, te im je danas teško prepoznati stariju jezgru, kao na primjer grkokatolička biskupija, u čijim zidovima leži blizu jednog tisućljeća, a danas je krasna kompilacija dvaju prvaka hrvatske arhitekture 19. stoljeća, Felbingera i Bollea. I najstarija zgrada u gradu, crkva svetog Križa obnovljena je početkom 20. stoljeća u nastojanju da joj se obnovom vrati smisao koji je izgubila premještanjem sjedišta župe. U duhu moderne novo ruho dao joj je arhitekt Stjepan Podhorski, isti koji je gradu podario i krasnu zgradu Hrvatskoga doma.

Križevci oko 1755. godine

Razdvojena povijest Gornjeg i Donjeg grada bila je u ranijim stoljećima poticaj razvoja, jer su se naselja, svako svojim posebnim povlasticama i prednostima nadmetale u razvoju i napretku. Ali u težim stoljećima, kad je život stisnut iza malog obzidanog područja 'unutarnjeg grada', te daljim razvojem i promjenom strukture države, staro ustrojstvo postalo je neprimjereno. Stoga, točno pola tisućljeća nakon Stjepanove povlastice, uslijed reforme starih županija, kraljica Marija Terezija proglasi godine 1752. ujedinjenje grada, te novim Križevcima podijeli grb koji je bio sjedinjen stari grb Gornjeg i Donjeg grada. Spomen na odvojenu povijest oba grada blizanca ostao je, osim u ujednjenom grbu koji je i danas grb grada, u dobronamjernim susjedskim šalama 'Gorjanaca' i 'Donjegrađana', te u pluralnom imenu 'Križevci'.

U devetnaestom stoljeću Križevci, kao i čitava Hrvatska, doživljavaju brojne promjene. Sam grad se mijenja u svom vanjskom izgledu. Stare gradske zidine i ostaci tvrđave srušeni su uglavnom do sredine stoljeća pa grad sve više dobiva izgled modernog naselja čemu pridonosi i urbanistički plan iz 1861. godine. Ulice se popločavaju, izrađuju se šetnice i parkovi.

Znatan je i porast stanovništva. Dok početkom stoljeća grad ima samo 1199 stanovnika, godine 1910. ih je 4886. Sve je veći broj Židova koji u svoje ruke preuzimaju trgovinu te se aktivno uključuju u sve tokove privrednog života grada, a 1895. podižu i sinagogu.

Osjeća se sve jači zamah u privrednom životu. U gradu postoji pivnica, dvije tiskare, pivovara, paromlin, nekoliko hotela ili svratišta, a 1872. osniva se Štedionica. Otvaranje Gospodarskog i šumarskog učilišta 10. listopada 1860, prvog takve vrste na jugoistoku Evrope, u mnogome je pridonijelo napretku poljoprivrede, ne samo u Križevcima, već u čitavoj sjevernoj Hrvatskoj. Nedaleko grada prošla je 1870. i željeznica, na putu od Budimpešte preko Zagreba do Rijeke, no ona nije ispunila očekivanja Križevčana da će bolja prometna povezanost doprinijeti daljnjem napretku grada.

Tokom cijelog devetnaestog stoljeća u gradu kraće ili duže vrijeme borave i rade razni znameniti Hrvati: Tituš Brezovački, Antun Nemčić, Mirko Bogović, Dragojlo Kušlan, Ljudevit Vukotinović, Mojsije Baltić, Milutin Cihlar Nehajev, Gustav Bohutinsky, Fran Gudrum Oriovčanin, Oton Frangeš, Julije Drohobecky, da spomenemo samo neke. Mnogi od njih bili su predavači na Učilištu.

Svakako najvažniji kulturni događaj u gradu sredinom stoljeća bilo je osnivanje Ilirske čitaonice 1838. godine, koja porijeklo vuče iz Narodnog kasina. U pedesetima će, za Bachova apsolutizma, njen rad privremeno prestati da bi ponovo započeo 1862. po imenom Narodne čitaonice. Privatna glazbena škola djeluje u Križevcima na samom početku XIX stoljeća, već od 1813. Pjevačko društvo "Zvono" postoji od 1863, a kasnije mu se, u glazbenom životu grada, pridružuje i "Slavuj", koji okuplja slušatelje Gospodarskog učilišta. Postoji i amaterska kazališna družina sa dvadesetak članova.

Bela, milošću božjom kralj Ugarske, Dalmacije, Hrvatske, Rame, Srbije, Lodomerije, i Kumanije svim Kristovim vjernicima koji će vidjeti ovu stranicu, pozdrav u spasonosnoj istini. Ovim riječima želimo svima dati na znanje da je voljeni i vjerni naš Stjepan, ban čitave Slavonije, pred nama osobno prisutan, predočio nama svoju ispravu koja sadrži sloboštine stanovnika Križevaca, tražeći da se te sloboštine potvrde našom ispravom. Mi, toj molbi, kako i dolikuje, milostivo naklonjeni, smatrali smo, davši tekst njegove isprave prepisati od riječi do riječi, da ga ovdje treba umetnuti, a on je slijedeći:

(Slijedi listina bana Stjepana od godine 1252. 24. aprila dana Križevcima)

Mi Stjepan, ban čitave Slavonije, obznanjujemo svima koji će vidjeti ovu ispravu da smo na korist i čast gospodina kralja proglasili i uspostavili novi kraljevski grad u Križevcima davši ljudima koji u njemu stanuju iste sloboštine koje uživaju i građani Griča i Novog grada Zagreba. Smatrali smo pak da ih treba izuzeti iz vlasti križevačkog župana te od sada isti župan križevački neka njima ne sudi i ne svraća. Želimo dakle da gore navedeni stanovnici ne budu obavezni ni na kakva podavanja. Za sloboštine pak njihove bit će obvezni treće godine od izdavanja ove isprave u određeno vrijeme davati banu za svaku kuću po četrdeset denara. Njihov sajam koji im dopuštamo neka se održava utorkom, a od njegova dohotka iste treće godine dvije trećine neka pripadnu banu, a jedna samim stanovnicima. Sve pak parnice, kako veće, tako i manje, bilo da izbiju na sajmeni dan ili u druge dane, neka posvema rješava gradski poglavar kojeg će izabrati cijeli narod. Ako bi pak gradski poglavar uskratio pravdu onima koji se tuže, isti gradski poglavar neka se optuži pred banom samim, koji u to vrijeme bude postavljen. Naime, optužiti gradskog poglavara ne može se drugačije nego posebnim banovim pismom i uz dobro svjedočanstvo, a sam gradski poglavar, od nekoga optužen, neka ne prati bana preko Gvozda i preko Drave. Želimo također da se u bilo kojoj parnici koja bi se pojavila pred nama ili pred gradskim poglavarem ne dopusti izvođenje svjedoka stranaca osim na zahtjev nekoga iz samog grada, a prisega neka se dosudi samim građanima. Osim toga, ako neki stranac ili građanin istoga mjesta u samome gradu u srzžbi potegne na drugoga mač ili nož i to se potvrdi svjedočanstvom, ili ako netko zada ranu koja nije smrtonosna, neka se osudi na globu od jedne marke. Tko god, nadalje, slučajno ubije svoga sugrađanina, neka plati stotinu pensa, od čega dvije trećine suprotnoj strani, a jedna gradskom poglavaru; ako se ubojica ne uzmogne obraniti svojim novcem, njegova glava neka se preda u vlast suprotnoj strani. Bjelodani pak lopov i klevetnik protiv kojeg svjedoči čitav narod neka se sramotno istjera iz grada pošto se oduzme sve što ima. Oni koji umru bez nasljednika neka ostave sva svoja dobra kome hoće. Sami pak građani nisu obavezni ići u vojsku banovu, kraljevu ili svoga suca, niti bilo komu od njih može oskvrnuti vlast nad svojom kućom bilo naša obitelj, bilo netko drugi, već dobrovoljno neka ugošćuju koga žele. Osim toga, gradski poglavar, kada istekne godina njegova starješinstva, mora odložiti svoje starješinstvo i, ako čitav narod htjedne, neka mu se ono ponovno dodijeli, a ako htjednu nekom drugome predati starješinstvo, neka to učine. Ako netko htjedne doći u sam grad, slobodno neka dođe a tko želi izići iz grada, neka u sigurnosti iziđe prodavši svoja dobra. Želimo također da se ljudi koji inače plaćaju kunovinu ne primaju u grad. Isto tako, u novčarskim poslovima, ako se komu dokaže krivnja, neka plati 40 denara za sud. Osim toga, sami građani neka na trgu za svoju robu ne plaćaju daće. Njima također dodjeljujemo na gornjem dijelu grada Križevaca zemlju koju smo osobno pregledali naloživši Jurju, županu križevačkome i Prelsi, zemaljskome županu, da izvrše mjerenje. Po njihovim se riječima navedena zemlja ovako ograničava: prva biljega počinje od velikog puta iz gradskog naselja gdje idući od istoka na zapad dolazi do rijeke Koruške. Prelazeći samu rijeku kod vrbe penje se na brdo na čijem je vrhu zemljana biljega. Potom silazi u dolinu do rijeke gdje se pod johom uz samu rijeku nalazi zemljana biljega; odatle do hrasta gdje je biljega; odatle do dvije trešnje; odatle, ponovno prelazeći neki potok, dolazi do lipe; odatle do brda gdje je jablan; odatle na zapad do nekog potoka i idući uzvodno tim potokom izlazi na veliki put koji vodi do Svetog Mihovila; odatle tim velikim putom dolazi do izvora zvanog Tetrenč gdje se nalazi brijest; odatle, istim potokom uzvodno na sjever pored zemlje Zventa, kmeta tvrđe križevačke, po starim biljegama; odatle pored Tiburcijeve zemlje, istim potokom uzvodno, dolazi do izvora istog potoka gdje se pod johom nalazi biljega; odatle idući uz zemlju istog Tiburcija dolazi sve do zemlje Kalnik; odatle idući uz zemlju Kalnik graniči sa zemljom crkve u Glogovnici; odatle na istok veže se sa zemljom samostana templara u Glogovnici; odatle idući veže se sa zemljom Vučete gdje je biljega, a odatle uz zemlju Vučete silazi po oznakama niz neki potok i s potoka izlazi do kruške; odatle od kruške do velikog puta gdje je biljega, a dalje idući ravno dopire do oraha; odatle prelazi potok Vrtelen i stiže do prve biljege gdje je počela i tu završava. Da bi pak sloboštine ovoga grada ostale nepovredive, smatrali smo da im treba dati ovu ispravu. Dano 24. travnja 1252. god.

Potvrđujući u svemu da je navedeni vjerni naš ban Slavonije spomenutom gradu ispravno i zakonito podijelio sloboštine, smatrali smo da ih ovom ispravom treba potvrditi i kraljevskom milošću. Da bi te sloboštine imale vječnu čvrstinu i trajnost, izdali smo ovu ispravu osnaženu našim dvostrukim pečatom.

Izdano pored grada Baboče, 16. kolovoza 1253. god.

(Prijevod originalne isprave)